SEKCIJA I

KRATKA POVIJEST
RAZVOJA GENETIKE

Historijske činjenice ukazuju da su se još prije par hiljada godina ukrštale domaće životinje u cilju „njihovog usavršavanja“ za potrebe tadašnjeg čovjeka. Rani historijski spisi ukazuju da je za vrijeme staroga Egipta, antičkoga Rima i Grčke, hiljadama godina prije otkrića molekularne strukture DNK ili pojašnjavanja osnovnih zakona genetike, ukrštanje konja bila standardna procedura oplemenjivanja.


ŽIVOT JE..

Dakle, na jednostavno pitanje ima li života izvan živih organizama odgovor je jednostavan – IMA! Da bi se pronašao dokaz za ovu tvrdnju ne mora se ići u najudaljenije krajeve ove planete. Dovoljno je preći vatiranim štapićem sa unutarnje strane usta i dokazi će se nakupiti u velikom broju. Naime, da bi nešto bilo organizam ono po općeprihvaćenoj teoriji mora imati ćeliju, stanicu, kako god to na ovim prostorima zvali. Virusi definitivno nemaju staničnu organizaciju.

MAGIJA MENDELOVIH
ZAKONA

Srećom, o radovima ali i o životu Gregora Johanna Mendela mnogo toga se zna, no čini se da jedna pravolinijska karijera mirnoga austrijskog svećenika nije dovoljno zaintrigirala filmske umjetnike da o njemu napišu scenario i snime neki uzbudljiv film.

Gregor Johann Mendel (po rođenju samo Johann Mendel) rođen je 1822. godine u tadašnjem Austrijskom carstvu (Heinzendorf), a današnjoj Češkoj Republici (Hynčice).

U samome startu pokazao se pronicljivim znanstvenikom koji mudro bira svoj predmet istraživanja – grašak. Naime, s jedne strane ovu biljku krase jasno determinirane forme, tj. vanjske karakteristike koje je bilo lako pratiti. S druge strane, generacijsko vrijeme graška je dovoljno kratko da se u nekom realnom vremenu mogu sagledati rezultati eksperimenta.

Mendel bi najprije ukrstio grašak okruglog i naboranog ploda. Kada bi se u prvoj generaciji pojavile sve individue okrugloga ploda on bi označio tu osobinu kao dominantnu, a naboranost kao recesivnu. Tako je radio i za sve ostale karakteristike koje je posmatrao. Svaka osobina koja bi u prvoj generaciji bila ispoljena ona bi bila proglašena dominantnom, a ona koja se ne bi pojavila među potomstvom prve generacije bi bila označena kao recesivna. Upravo ova terminologija mu je omogućila da u svojim eksperimentima uspostavi zakone koji se nisu mijenjali već više od 150 godina, a koji su danas poznati kao Mendelovi zakoni – zakoni koji predstavljaju fundament genetike kakvu danas poznajemo.

ĆELIJA

Da bi se zavirilo u nevidljivi svijet citologije na celularnom i subcelularnom nivou, tj. da bi vidljivim postalo sve ono nevidljivo što nas gradi, morali su se razviti prva vizualna pomagala. Jedno od prvih takvih aparata je razvio i koristio i Robert Hook, engleski prirodnjak kojem možemo upravo zahvaliti uvođenje termina ćelija (engl. the cell). Naime, u drugoj polovini 17. stoljeća, posmatrajući tanki presjek pluta, ustanovio je kako je izgrađen od sitnih jedinica koje su ga neobično podsjetile na male manastirske prostorije (ćelije) u kojima žive monasi, a koje su ujedno podsjećale i na ćelije pčelinjeg saća.


LJUDSKI GENOM – NAJVEĆA ENCIKLOPEDIJA O EVOLUCIJI ČOVJEKA

Prosječan vlasnik psa će bez ikakvih problema satima pričati o povezanosti njega i njegovoga kućnog ljubimca. Detaljno će opisati sve divne osobine koje dijele, slično ponašanje u istim situacijama i bliskost koju osjeća sa svojim najboljim prijateljem. S druge strane prosječan genetičar će, nimalo romantično ali hirurški precizno, pojasniti da je svaka sličnost logična, jer prosječan vlasnik i njegov ljubimac dijele između 80 i 84% istih gena. Ali to nije sve! Svi oni koji vole banane ne trebaju da se začude, jer sa tom biljčicom prosječni egzemplar vrste Homo sapiens dijeli oko 50% gena. U stalnoj želji da pronikne u tajnu života, da spozna sve što se može spoznati o samom sebi ili da detektira sve, čak i najsitnije (neki bi pogrešno rekli i one najnebitinije) detalje iz povijesti ljudskoga roda, čovjek ispituje, analizira, piše i čita. U tom traganju za odgovorima najviše ga može naljutiti činjenica da sve ono što traži je u biti tu, nadohvat ruke, zapisano u ogromnoj i precizno uređenoj bazi podataka. No, ta baza, kao i svaka druga ima svoju šifru - kod koju znanstvenici nikako da u potpunosti razotkriju. Ta baza podataka nije ništa drugo nego ljudski genom, najdivnija knjiga o povijesti ljudske vrste, ali i enciklopedija evolucije čovjeka i živoga svijeta.

MOLEKULA DNK

Popularnost ovog troslovnog akronima odavno je prešao granice znanstvenoga mikrokosmosa i udomaćio se u skoro svim sferama djelovanja ovoga društva. Svojim „medijskim pojavljivanjem“ u posljednjih par desetljeća, DNK je prešla dugi put od teško shvatljivog molekularnog fenomena do „molekule života u kojoj su sve tajne zapisane“.

Svoj prvi korak ka usponu u znanstvenom „zvjezdanom nebu“ DNK molekula može zahvaliti ocu genetike Mendelu.

Mnogi „dušebrižnici“ su genetiku i ispitivanje DNK molekule okarakterizirali kao izrazito heretičku aktivnost, koja se može mjeriti samo sa herezom Darvinovih (r)evolucijskih tvrdnji. Nije li kontroverzno da je začetnik svih tih heretičkih tvrdnji upravo bio gorljivi svećenik koji je vrlo pobožno i smjerno izvršavao sve svoje duhovne obaveze.


ŠTA ČOVJEKA ČINI ČOVJEKOM?

Većina znanstvenika se slaže da su osnovni pravci koji su čovjeka napravili čovjekom: bipedalizam, specifična modifikacija zuba i cjelokupnog denalnog statusa, progresija u zapremini mozga, izrada oruđa, kontrola vatre, duhovnost i umjetnost.